Tuesday, August 27, 2013

Omaž sasvim banalnim a opet neizostavnim utiscima iz svakodnevice

Blog mi je ugašen. Verovatno ću ovako otpočinjati svako svoje pisanije. Nisam zadovoljan što ovde pišem jer za razliku od bloga ovde su ljudi iz sasvim drugih razloga. Nekada je postojao chat i pitalo se šta imaš na sebi a ovde danas je i ta poslednja draž izgubljena. Stoga, da se ne lažemo, FB nema budućnost jer jedina draž života je u njegovoj neizvesnosti.

- Šta si radio za vikend?

Ništa posebno. Ubeđivao bivše devojke da se vidimo.

- Jel ima dana kada to ne radiš?

Naravno. Mislim tamo negde 30 februara.

- Pored toga, radio si još nešto?

Svakako. Pisao sam, crtao, programirao, elaborirao, ejakulirao i još par stvari koje se završavaju na ajoj.

- Jel ima nešto što ti ne radiš?

Ima. Ne radim vikendom.

- Znaš šta je brže od brzine svetlosti?

Nemam predstavu. Možda Honda koju sam kupio!

- Vikend.

Aha, realno. Nego, jel dolazi Stankec na posao?

- Ne. Daje tatii godinu dana.

Blago njemu!

(smejanje)


Nego naleteo sam na super Blog...modni blog...ono teme su, jagode, sladoled i mokasine...rasterećujuće, mladalački i defakto lucidno van granica očekivanog...devojka objašnjava iznova i iznova...svakim novim udahom moždane hemisfere sinhrono delaju u toj meri da sve postaje neizbežno nesnosno. Neko vickast bi rekao da je prosto ispred svog vremena a ja samo mislim krajnje maliciozno da je sve posledica viška vremena. Nije se džabe komunizam štovao u fabrikama! Nadam se da će neko ovoj ćubitzi retji da forma i boja, govore nam o formi i boji i ništa više.


(presmešno i prestilizovano i influenserski)

- Hoćeš da ti pročitam šta je SSP kao trgovinski sporazum doneo našoj privredi?

Naravno, ali uradi to u sebi!

- To je moja fora.

Nije, jer ti izgovaraš ono što ja mislim!

(smejanje)

Tuesday, August 13, 2013

I Drive Fast

Ne znam šta vi radite za vikend ali ja se krećem u jednom začaranom krugu, plac - imanje. Kada će koje mesto dobiti prvenstvo zavisi od prioriteta. 
Teram tako magistralom, ekonomik mod, tzv krstarenje kad levo od mene, ribetina stoji ispred nekog magistralnog motel/restorana. Izgleda kao da neko treba da je pokupi. 
U susret mi ide korsa, ablenduje mi, meni mozak obrađuje, gde si rođače šta ima, pa stoga okrećem glavu i telo jer je auto već prešao prsa snajke. Gledam nazad u levo a auto tera sam napred gde ga točkovi nose. Drugarica se smeje i prevrće očima u isto vreme. Valjda je to džukački gledati na magistrali za nekom pičketinom? Kad mozgič obradi onu informaciju od ablendovanja i brže bolje vrati glavu u normalan položaj. 
Kad sine, eno murije napred. Aha, šta sam mogao da zabrljam pa da me murija zaustavi? Pa da ne upalim svetlo! Pogledam, kada ono stvarno, mrak, pešaci i ostali učesnici u saobraćaju u teškoj opasnosti, zbog mene nemarnog i emotivno ranjivog. 
Pub, umesto da gleda u mene, gleda preko ulice i maše nekome. 
Ja palim svetla, a pub brže bolje okreće se ka meni ali prc, sve regulare, tip sa nekom devojkom krstari, ništa strašno. Da makar ima xenon pa da ga zaustavim i serem mu zbog snopa što nije podešen al ima sočiva, jebo ga ko ga napravi, misli se pandur i gleda nas. Ni devojka mu se ne dopada, inače ako ništa zaustavio bi me zbog nje.
Sve u svemu, krstarim ti ja tako, opasnost je prošla i dokazala kako jedan naizgled običan trenutak može da bude nadprosečno kompleksan i obuhvati više aktera.
Jedino mi i dalje nije jasno, šta lik iz korse misli o meni. Ablenduje mi da me spasi, a meni se jebe, okrećem se i gledam u mačketinu. Ja se pitam, da li je on stao po nju ili to nema veze sa vezom. Sve u svemu, gomila nedoumica i jedno jedino sigurno, aktiviraću dve njive i zasaditi gomilu aronije.
"Gde si Mićo jebem mu kreč"
Oooj, pgde sii aaaa!?
Evo me, znaš da sam ležao, ne smem da divljam kada je hladno. Kako si mi ti?
Aaa dobro je.
Šta si ovo uradio crni Mićo sa mlekarnikom?
Dobro, dobro, ko ga jebe!
Pa jel sam ti rekao da ne smeš da navlačiš ovoliko drva do ograde? Vidiš kako je sada pao potporni kamen. Hoćeš da se cela planina sruši na tebe?
Znaaaaam, ćuuuti, dobro je.
Ok, gde si stavio uputstvo od mašine?
Ne zna.
Pa kako sada misliš da ti namestim mašinu?
Nemam pojma, tuu, gooreee.
Gde gore, u nemačkoj?
Jebi ga, hoćeš jedeš.
Nemoj da mi stavljaš deset kašika šaćera u kafu.
Uuuu, dobro!
Dođi da te poljubim, jebem mu malter!
(Mića plače)

Ide ova pesma, a ja se razmišljam, zašto bih po ceo dan jebao neke kurve?!
Što bi rekli, zahvaljujem se svim očevima koji su zlostavljali svoje princeze koje su odlučile u jednom momentu da im se osvete : )
I drive fast

My mother told me I had a chameleon soul no moral compass pointing due north, no fixed personality!

Thursday, September 21, 2006

Između razuma i srca

Postoje momenti kada je potrebno izabrati između Srca i Razuma. Izbori se mogu vršiti u mnogim oblastima našega života počev od momenata iz detinjstva do kasnog doba. Život nam nameće ili shodno našem ophođenju prema njmu uslovljava odluke koje egzistiraju na relaciji Srce-Razum. Od prvog upoznavanja sa životom i nedaćama koje u njemu egzistiraju, a koje su pak produkti nas samih, susreo sam se sa neophodnošću izbora. Izbori su na rasponu od banalnih do suštinskih, mada toliko važni da od njih zavisimo koliko i od samog vazduha. U životu neznanja, oni nisu toliko važni jer sam odabir našeg srca ili naših nagona podrazumeva valjan ishod koji na sreću ili nesreću nije beskrajan, već ima svoj epilog bio on valjan ili nidorozan (truležan). Primarni izbor na kojem ću bazirati svoje izlaganje i u kom je odnos srca i razuma često u dihotomiji, odnosi se na emocije prema suprotnome polu.

OD malena, shodno svojim kognitivnim sposobnostima, uviđao sam da je suština emotivnog života onog između pripadnika suprotnoga pola, postojanost muškarca i žene. Postojanost, isključivo vezujem za kontinuitet koji je neophodno uspostaviti da bi se odnos među njima doživotno prolongirao. Poput one, nakon smrti ostaju skupa samo oni koji su se za života zaista voleli. Kada sam se prvi put zaljubio pomislio sam da je to žena mog života i da je moj cilj došao sa mojim simpatijama prema toj devojci. Cilj je bio tu, zreo kao samotnjak i postojan do te mere da je predamnom u roku od nekoliko dana izrastao ceo jedan svet. Verovao sam da je cilj izgradio svet koji gledajući očima moje sadašnjice. nije bio ništa drugo nego izmaglica dečije nazovimo je ljubavi, nedorečena utopija koja je svakodnevno ismejavala samu sebe. Emocije koje su narastale od simpatija preko zaljubljenosti do same "ljubavi", kulminirale su kada je taj svet naprasno nestao, izazvaši u meni sunovrat. Susreo sam se sa realnošću koja nije bila nova, već ona stara beda godinama građena, čiji je kraj u suštini proizašao iz njenog početka. A taj je početak za mene tada bio oličenje sreće i bezbrižnosti. Shvatiti da si juče bio u žiži nečijeg interesovanja a da se danas nalaziš nad ambisom nije u tim momentima predočavalo ništa dobro. To je bilo tadašnje viđenje patnje koju je sadašnjica samouvereno opovrgla nagoveštavajući ono što ljudi zovu "svetlija budućnost". Jedna od tekovina ovog svojevrsnog preobražaja nalazi se u saznanju o podrugljivosti kojom sam sebe izložio sa pravom. Nemoć da se problem sagleda na pravi način prourokovala je apatiju koja je neretko praćena histerijom zbog saznanja, da je ceo svet iščezao poput rose koja se otresa sa prolećnih cvetova...

Pa na tv-u je jedan od mojih omiljenih filmova...Dune...zbog koga je Lynch odbio Lucasov predlog da snima Star track...po mom misljenju sa punim pravom...sklonost koju ovaj reditelj ima prema bizarnom okruženju u samom filmu predstavlja nešto kome druge filmadžije ne raspolažu...nastaviću ovo izlaganje samo da odgledam ono što sam gledao stotinama puta...

Muad`Dib postao je rukaBožija...ispunjavajući

Fremensko proročanstvo. Gde je bio rat, Muad’

Dib donosi mir...Gde je bila mržnja, Muad’Dib će

doneti ljubav...

Mi Fremeni kažemo:Bog je stvorio Arrakis da

vežba vernike...niko ne može protiv reči Božije!

Prosto sam morao sinoć da prekinem sebe u sred priče...jer lynch se ne propušta...a sada bi mogao da nastavim...

I ako nisam zagriženi pristalica empirizma, uverio sam se da je sa protokom vremena, takozvanim iskustvom, moja saznajna sposobnost dosegla u tim trenucima neslućene granice. Preobražaj čije plodove ubiram u ovom momentu i koji je moja nužna perspektiva, odigrao se jedne neprospavane noći. Iako sam godinama pokušavao da je zaboravim, neretko da je vratim, u jednom trenutku postalo mi je jasno da je to besmisleno isto koliko verovati da se mržnjom dolazi do dobrote. Godine su prolazile a ja sam verovao da je odumiranje zaustavljeno i da je sve došlo na svoje mesto, što se pokazalo kao netačno u jednom momentu. Taj momenat nije bila misao o toj devojci već susret koji je ceo dotadašnji mir lomio u paramparčad. Nakon identifikovanja nevolje primenio sam geslo: Daleko od očiju daleko od srca, što se takođe ispostavilo kao pogrešan pristup. Zaprao njime, nevolja je bila samo odlagana a suštinski se nije pravio nikakav pomak. to su sve bile gluposti koje su shodno mom ne(znanju) implementirane u životne probleme sa ciljem da ih prebrode ali one to ne čine jer nisu nošene znanjem. Tek sada uviđam kolika sam bio neznalica koja je neodlučnošću pravdala patnju. Patnja koja je godinama bivstvovala u mojoj svesti nestala je u onim momentima kada mi je postalo jasno da je era velikog srca prestala i da je došlo vreme da na pozornici mog života zakorači malo srce. Malo srce, da neko pogrešno ne shvati nije nastalo ispumpavanjem velikog, već je ono novostvoreni entitet koji egzistira nezavisno od prvopomenutog. Veliko srce je patilo jer je verovalo da beskrajno voli i shodno svojim zalaganjima olekivalo povratnu spregu koju je sve vreme imalo, ali kada je ona nestala osetilo se ugroženo i nadasve bespomoćno. Druga manjkavost velikog srca odnosila se na pristup pri izboru devojke. Uzrokovano znanjem koje je svest nosila i veliko srce je išlo smernicama svesti, mada se odvojilo od uputa razuma jer je ono bilo svojeglavo i samouvereno do te mere da mu nije trebao savet razuma. A nema ništa gore od ni sa čim potkrepljene samouverenosti. Posledica svega prosto je bila neizbežna jer je izbor pao na srce a ne na razum. Zaljubljivanje nije usledilo kao posledica valorizacije osobina te devojke već fizičke procene ega. Lepota koja je za mene u njenom slučaju nesporna, prolongirala je zaljubljenost koja je naposletku proizašla u "ljubav" za koju znam da to nikada nije ni bila, jer kako da verujem u nešto što se ispostavilo da nije postojano, ili čega danas nema. Možemo se sada upitati, pa šta je sa svim dometima nauke i filozofije? Šta recimo sa Njutnom i Spinozom? Gde je njihova postojanost? Njihov rad je ostao ali su oni nestali, u tome je suština koja nas uverava da njihove misli nikada neće umeti kao što su zakoni koje su pojedini uspostavili beskrani za čovečanstvo. Ali ja pričam o mislima i emocijama koje su zaokupirale jedan deo našeg života. Šta sa njima? Ne kažem da nisu vredele ali u međusobnim interakcijama mi ih takvima predstavljamo. Problem je što se one ne razvijaju već tavore u izmaglici sećanja koje nema nikakvu vrednost jer kao što Sidarta Goutama poznatiji Buda kaže: Sve što je prošlo nikada se više neće videti. Tu je kraj svim našim nadanjima da će se stari dani jednom vratiti. Nema povratka jer nije bilo kontinuiteta.

Nego da se vratim malom srcu. Tom radniku, koji ništa ne očekuje i ne oseća se ugroženim. Za njega nemir ne postoji kao što za veliko srce nije postojao razum. Malo srce za razliku od velikog ide ruku pod ruku sa razumom, jer je svesno da je razum nosilac etičkih postulata koje ono kao celina nije u stanju da pojmi na način na koji razum može. U glavne prednosti malog srca ubraja se sinhronizovanost njega i znanja, koje je u suštini njegov tvorac, na isti onaj način na koji je otac preduslov nastanka detata. U stvari ono je nastalo emanacijom znanja, za razliku od Boga koji je uzrok našeg postanka isto onako kako je jabuka uzrok svoje crvene boje. Tu je i suštinska razlika između Tvorca i nas. On za razliku od nas gradi a mi samo kanališemo več postoječe njegove tvorevine i upravo iz tih razloga znanje je preduslov nastanka malog srca. Za razliku od Boga koji je u večitom vrhuncu mi do njega dolazimo postepeno na kvazi linearan način, naglim intuitivnim skokovima, u kojima uzrokom dolazimo do posledice. Sada mogu da zaključim, malo srce je posledica znanja isto onako kako je znanje uzrok nestanka velikog srca.

Između razuma i srca

Postoje momenti kada je potrebno izabrati između Srca i Razuma. Izbori se mogu vršiti u mnogim oblastima našega života počev od momenata iz detinjstva do kasnog doba. Život nam nameće ili shodno našem ophođenju prema njmu uslovljava odluke koje egzistiraju na relaciji Srce-Razum. Od prvog upoznavanja sa životom i nedaćama koje u njemu egzistiraju, a koje su pak produkti nas samih, susreo sam se sa neophodnošću izbora. Izbori su na rasponu od banalnih do suštinskih, mada toliko važni da od njih zavisimo koliko i od samog vazduha. U životu neznanja, oni nisu toliko važni jer sam odabir našeg srca ili naših nagona podrazumeva valjan ishod koji na sreću ili nesreću nije beskrajan, već ima svoj epilog bio on valjan ili nidorozan (truležan). Primarni izbor na kojem ću bazirati svoje izlaganje i u kom je odnos srca i razuma često u dihotomiji, odnosi se na emocije prema suprotnome polu.

OD malena, shodno svojim kognitivnim sposobnostima, uviđao sam da je suština emotivnog života onog između pripadnika suprotnoga pola, postojanost muškarca i žene. Postojanost, isključivo vezujem za kontinuitet koji je neophodno uspostaviti da bi se odnos među njima doživotno prolongirao. Poput one, nakon smrti ostaju skupa samo oni koji su se za života zaista voleli. Kada sam se prvi put zaljubio pomislio sam da je to žena mog života i da je moj cilj došao sa mojim simpatijama prema toj devojci. Cilj je bio tu, zreo kao samotnjak i postojan do te mere da je predamnom u roku od nekoliko dana izrastao ceo jedan svet. Verovao sam da je cilj izgradio svet koji gledajući očima moje sadašnjice. nije bio ništa drugo nego izmaglica dečije nazovimo je ljubavi, nedorečena utopija koja je svakodnevno ismejavala samu sebe. Emocije koje su narastale od simpatija preko zaljubljenosti do same "ljubavi", kulminirale su kada je taj svet naprasno nestao, izazvaši u meni sunovrat. Susreo sam se sa realnošću koja nije bila nova, već ona stara beda godinama građena, čiji je kraj u suštini proizašao iz njenog početka. A taj je početak za mene tada bio oličenje sreće i bezbrižnosti. Shvatiti da si juče bio u žiži nečijeg interesovanja a da se danas nalaziš nad ambisom nije u tim momentima predočavalo ništa dobro. To je bilo tadašnje viđenje patnje koju je sadašnjica samouvereno opovrgla nagoveštavajući ono što ljudi zovu "svetlija budućnost". Jedna od tekovina ovog svojevrsnog preobražaja nalazi se u saznanju o podrugljivosti kojom sam sebe izložio sa pravom. Nemoć da se problem sagleda na pravi način prourokovala je apatiju koja je neretko praćena histerijom zbog saznanja, da je ceo svet iščezao poput rose koja se otresa sa prolećnih cvetova...

Pa na tv-u je jedan od mojih omiljenih filmova...Dune...zbog koga je Lynch odbio Lucasov predlog da snima Star track...po mom misljenju sa punim pravom...sklonost koju ovaj reditelj ima prema bizarnom okruženju u samom filmu predstavlja nešto kome druge filmadžije ne raspolažu...nastaviću ovo izlaganje samo da odgledam ono što sam gledao stotinama puta...

Muad`Dib postao je rukaBožija...ispunjavajući

Fremensko proročanstvo. Gde je bio rat, Muad’

Dib donosi mir...Gde je bila mržnja, Muad’Dib će

doneti ljubav...

Mi Fremeni kažemo:Bog je stvorio Arrakis da

vežba vernike...niko ne može protiv reči Božije!

Prosto sam morao sinoć da prekinem sebe u sred priče...jer lynch se ne propušta...a sada bi mogao da nastavim...

I ako nisam zagriženi pristalica empirizma, uverio sam se da je sa protokom vremena, takozvanim iskustvom, moja saznajna sposobnost dosegla u tim trenucima neslućene granice. Preobražaj čije plodove ubiram u ovom momentu i koji je moja nužna perspektiva, odigrao se jedne neprospavane noći. Iako sam godinama pokušavao da je zaboravim, neretko da je vratim, u jednom trenutku postalo mi je jasno da je to besmisleno isto koliko verovati da se mržnjom dolazi do dobrote. Godine su prolazile a ja sam verovao da je odumiranje zaustavljeno i da je sve došlo na svoje mesto, što se pokazalo kao netačno u jednom momentu. Taj momenat nije bila misao o toj devojci već susret koji je ceo dotadašnji mir lomio u paramparčad. Nakon identifikovanja nevolje primenio sam geslo: Daleko od očiju daleko od srca, što se takođe ispostavilo kao pogrešan pristup. Zaprao njime, nevolja je bila samo odlagana a suštinski se nije pravio nikakav pomak. to su sve bile gluposti koje su shodno mom ne(znanju) implementirane u životne probleme sa ciljem da ih prebrode ali one to ne čine jer nisu nošene znanjem. Tek sada uviđam kolika sam bio neznalica koja je neodlučnošću pravdala patnju. Patnja koja je godinama bivstvovala u mojoj svesti nestala je u onim momentima kada mi je postalo jasno da je era velikog srca prestala i da je došlo vreme da na pozornici mog života zakorači malo srce. Malo srce, da neko pogrešno ne shvati nije nastalo ispumpavanjem velikog, već je ono novostvoreni entitet koji egzistira nezavisno od prvopomenutog. Veliko srce je patilo jer je verovalo da beskrajno voli i shodno svojim zalaganjima olekivalo povratnu spregu koju je sve vreme imalo, ali kada je ona nestala osetilo se ugroženo i nadasve bespomoćno. Druga manjkavost velikog srca odnosila se na pristup pri izboru devojke. Uzrokovano znanjem koje je svest nosila i veliko srce je išlo smernicama svesti, mada se odvojilo od uputa razuma jer je ono bilo svojeglavo i samouvereno do te mere da mu nije trebao savet razuma. A nema ništa gore od ni sa čim potkrepljene samouverenosti. Posledica svega prosto je bila neizbežna jer je izbor pao na srce a ne na razum. Zaljubljivanje nije usledilo kao posledica valorizacije osobina te devojke već fizičke procene ega. Lepota koja je za mene u njenom slučaju nesporna, prolongirala je zaljubljenost koja je naposletku proizašla u "ljubav" za koju znam da to nikada nije ni bila, jer kako da verujem u nešto što se ispostavilo da nije postojano, ili čega danas nema. Možemo se sada upitati, pa šta je sa svim dometima nauke i filozofije? Šta recimo sa Njutnom i Spinozom? Gde je njihova postojanost? Njihov rad je ostao ali su oni nestali, u tome je suština koja nas uverava da njihove misli nikada neće umeti kao što su zakoni koje su pojedini uspostavili beskrani za čovečanstvo. Ali ja pričam o mislima i emocijama koje su zaokupirale jedan deo našeg života. Šta sa njima? Ne kažem da nisu vredele ali u međusobnim interakcijama mi ih takvima predstavljamo. Problem je što se one ne razvijaju već tavore u izmaglici sećanja koje nema nikakvu vrednost jer kao što Sidarta Goutama poznatiji Buda kaže: Sve što je prošlo nikada se više neće videti. Tu je kraj svim našim nadanjima da će se stari dani jednom vratiti. Nema povratka jer nije bilo kontinuiteta.

Nego da se vratim malom srcu. Tom radniku, koji ništa ne očekuje i ne oseća se ugroženim. Za njega nemir ne postoji kao što za veliko srce nije postojao razum. Malo srce za razliku od velikog ide ruku pod ruku sa razumom, jer je svesno da je razum nosilac etičkih postulata koje ono kao celina nije u stanju da pojmi na način na koji razum može. U glavne prednosti malog srca ubraja se sinhronizovanost njega i znanja, koje je u suštini njegov tvorac, na isti onaj način na koji je otac preduslov nastanka detata. U stvari ono je nastalo emanacijom znanja, za razliku od Boga koji je uzrok našeg postanka isto onako kako je jabuka uzrok svoje crvene boje. Tu je i suštinska razlika između Tvorca i nas. On za razliku od nas gradi a mi samo kanališemo več postoječe njegove tvorevine i upravo iz tih razloga znanje je preduslov nastanka malog srca. Za razliku od Boga koji je u večitom vrhuncu mi do njega dolazimo postepeno na kvazi linearan način, naglim intuitivnim skokovima, u kojima uzrokom dolazimo do posledice. Sada mogu da zaključim, malo srce je posledica znanja isto onako kako je znanje uzrok nestanka velikog srca.

Između razuma i srca

Postoje momenti kada je potrebno izabrati između Srca i Razuma. Izbori se mogu vršiti u mnogim oblastima našega života počev od momenata iz detinjstva do kasnog doba. Život nam nameće ili shodno našem ophođenju prema njmu uslovljava odluke koje egzistiraju na relaciji Srce-Razum. Od prvog upoznavanja sa životom i nedaćama koje u njemu egzistiraju, a koje su pak produkti nas samih, susreo sam se sa neophodnošću izbora. Izbori su na rasponu od banalnih do suštinskih, mada toliko važni da od njih zavisimo koliko i od samog vazduha. U životu neznanja, oni nisu toliko važni jer sam odabir našeg srca ili naših nagona podrazumeva valjan ishod koji na sreću ili nesreću nije beskrajan, već ima svoj epilog bio on valjan ili nidorozan (truležan). Primarni izbor na kojem ću bazirati svoje izlaganje i u kom je odnos srca i razuma često u dihotomiji, odnosi se na emocije prema suprotnome polu.

OD malena, shodno svojim kognitivnim sposobnostima, uviđao sam da je suština emotivnog života onog između pripadnika suprotnoga pola, postojanost muškarca i žene. Postojanost, isključivo vezujem za kontinuitet koji je neophodno uspostaviti da bi se odnos među njima doživotno prolongirao. Poput one, nakon smrti ostaju skupa samo oni koji su se za života zaista voleli. Kada sam se prvi put zaljubio pomislio sam da je to žena mog života i da je moj cilj došao sa mojim simpatijama prema toj devojci. Cilj je bio tu, zreo kao samotnjak i postojan do te mere da je predamnom u roku od nekoliko dana izrastao ceo jedan svet. Verovao sam da je cilj izgradio svet koji gledajući očima moje sadašnjice. nije bio ništa drugo nego izmaglica dečije nazovimo je ljubavi, nedorečena utopija koja je svakodnevno ismejavala samu sebe. Emocije koje su narastale od simpatija preko zaljubljenosti do same "ljubavi", kulminirale su kada je taj svet naprasno nestao, izazvaši u meni sunovrat. Susreo sam se sa realnošću koja nije bila nova, već ona stara beda godinama građena, čiji je kraj u suštini proizašao iz njenog početka. A taj je početak za mene tada bio oličenje sreće i bezbrižnosti. Shvatiti da si juče bio u žiži nečijeg interesovanja a da se danas nalaziš nad ambisom nije u tim momentima predočavalo ništa dobro. To je bilo tadašnje viđenje patnje koju je sadašnjica samouvereno opovrgla nagoveštavajući ono što ljudi zovu "svetlija budućnost". Jedna od tekovina ovog svojevrsnog preobražaja nalazi se u saznanju o podrugljivosti kojom sam sebe izložio sa pravom. Nemoć da se problem sagleda na pravi način prourokovala je apatiju koja je neretko praćena histerijom zbog saznanja, da je ceo svet iščezao poput rose koja se otresa sa prolećnih cvetova...

Pa na tv-u je jedan od mojih omiljenih filmova...Dune...zbog koga je Lynch odbio Lucasov predlog da snima Star track...po mom misljenju sa punim pravom...sklonost koju ovaj reditelj ima prema bizarnom okruženju u samom filmu predstavlja nešto kome druge filmadžije ne raspolažu...nastaviću ovo izlaganje samo da odgledam ono što sam gledao stotinama puta...

Muad`Dib postao je rukaBožija...ispunjavajući

Fremensko proročanstvo. Gde je bio rat, Muad’

Dib donosi mir...Gde je bila mržnja, Muad’Dib će

doneti ljubav...

Mi Fremeni kažemo:Bog je stvorio Arrakis da

vežba vernike...niko ne može protiv reči Božije!

Prosto sam morao sinoć da prekinem sebe u sred priče...jer lynch se ne propušta...a sada bi mogao da nastavim...

I ako nisam zagriženi pristalica empirizma, uverio sam se da je sa protokom vremena, takozvanim iskustvom, moja saznajna sposobnost dosegla u tim trenucima neslućene granice. Preobražaj čije plodove ubiram u ovom momentu i koji je moja nužna perspektiva, odigrao se jedne neprospavane noći. Iako sam godinama pokušavao da je zaboravim, neretko da je vratim, u jednom trenutku postalo mi je jasno da je to besmisleno isto koliko verovati da se mržnjom dolazi do dobrote. Godine su prolazile a ja sam verovao da je odumiranje zaustavljeno i da je sve došlo na svoje mesto, što se pokazalo kao netačno u jednom momentu. Taj momenat nije bila misao o toj devojci već susret koji je ceo dotadašnji mir lomio u paramparčad. Nakon identifikovanja nevolje primenio sam geslo: Daleko od očiju daleko od srca, što se takođe ispostavilo kao pogrešan pristup. Zaprao njime, nevolja je bila samo odlagana a suštinski se nije pravio nikakav pomak. to su sve bile gluposti koje su shodno mom ne(znanju) implementirane u životne probleme sa ciljem da ih prebrode ali one to ne čine jer nisu nošene znanjem. Tek sada uviđam kolika sam bio neznalica koja je neodlučnošću pravdala patnju. Patnja koja je godinama bivstvovala u mojoj svesti nestala je u onim momentima kada mi je postalo jasno da je era velikog srca prestala i da je došlo vreme da na pozornici mog života zakorači malo srce. Malo srce, da neko pogrešno ne shvati nije nastalo ispumpavanjem velikog, već je ono novostvoreni entitet koji egzistira nezavisno od prvopomenutog. Veliko srce je patilo jer je verovalo da beskrajno voli i shodno svojim zalaganjima olekivalo povratnu spregu koju je sve vreme imalo, ali kada je ona nestala osetilo se ugroženo i nadasve bespomoćno. Druga manjkavost velikog srca odnosila se na pristup pri izboru devojke. Uzrokovano znanjem koje je svest nosila i veliko srce je išlo smernicama svesti, mada se odvojilo od uputa razuma jer je ono bilo svojeglavo i samouvereno do te mere da mu nije trebao savet razuma. A nema ništa gore od ni sa čim potkrepljene samouverenosti. Posledica svega prosto je bila neizbežna jer je izbor pao na srce a ne na razum. Zaljubljivanje nije usledilo kao posledica valorizacije osobina te devojke već fizičke procene ega. Lepota koja je za mene u njenom slučaju nesporna, prolongirala je zaljubljenost koja je naposletku proizašla u "ljubav" za koju znam da to nikada nije ni bila, jer kako da verujem u nešto što se ispostavilo da nije postojano, ili čega danas nema. Možemo se sada upitati, pa šta je sa svim dometima nauke i filozofije? Šta recimo sa Njutnom i Spinozom? Gde je njihova postojanost? Njihov rad je ostao ali su oni nestali, u tome je suština koja nas uverava da njihove misli nikada neće umeti kao što su zakoni koje su pojedini uspostavili beskrani za čovečanstvo. Ali ja pričam o mislima i emocijama koje su zaokupirale jedan deo našeg života. Šta sa njima? Ne kažem da nisu vredele ali u međusobnim interakcijama mi ih takvima predstavljamo. Problem je što se one ne razvijaju već tavore u izmaglici sećanja koje nema nikakvu vrednost jer kao što Sidarta Goutama poznatiji Buda kaže: Sve što je prošlo nikada se više neće videti. Tu je kraj svim našim nadanjima da će se stari dani jednom vratiti. Nema povratka jer nije bilo kontinuiteta.

Nego da se vratim malom srcu. Tom radniku, koji ništa ne očekuje i ne oseća se ugroženim. Za njega nemir ne postoji kao što za veliko srce nije postojao razum. Malo srce za razliku od velikog ide ruku pod ruku sa razumom, jer je svesno da je razum nosilac etičkih postulata koje ono kao celina nije u stanju da pojmi na način na koji razum može. U glavne prednosti malog srca ubraja se sinhronizovanost njega i znanja, koje je u suštini njegov tvorac, na isti onaj način na koji je otac preduslov nastanka detata. U stvari ono je nastalo emanacijom znanja, za razliku od Boga koji je uzrok našeg postanka isto onako kako je jabuka uzrok svoje crvene boje. Tu je i suštinska razlika između Tvorca i nas. On za razliku od nas gradi a mi samo kanališemo več postoječe njegove tvorevine i upravo iz tih razloga znanje je preduslov nastanka malog srca. Za razliku od Boga koji je u večitom vrhuncu mi do njega dolazimo postepeno na kvazi linearan način, naglim intuitivnim skokovima, u kojima uzrokom dolazimo do posledice. Sada mogu da zaključim, malo srce je posledica znanja isto onako kako je znanje uzrok nestanka velikog srca.

Preregistracija vozila

Možda ne bi bilo loše da u međuvremenu dok mi se inspiracija ne obnovi pristupim jednom političko-socijalno-ekonomskom problemu iz naše svakodnevnice. Tek sada uviđam da je posao analitičara i prognozera u velikoj meri preodređen za ljude koji hronično pate od kreativnosti, pa im ostaje mogućnost da svoju psihu posvete pojavama u društvu. Ja ću sada ovaj dan biti u njihovoj koži. Iako mi ove teme i nisu nešto preterano strane, prisnije mi je da nešto osmislim nego da konstatujem. Hroničar jednog vremena kao što je Dobrica Ćosić, za mene nikada nije imao razloga stati na pijedestal kreativnosti.
Pre ni sam ne znam koliko nedelja sam se susreo sa ovim problemom preregistracije vozila. Ne mogu tačno da lociram kada je to bilo jer u našoj državi teme zastarevaju u onoj meri u kojoj se od njih može profitirati, bilo politički bilo ekonomski. Stoga se prvo narodu napune uši o temi a onda se ona povuče iz naše svakodnevnice. Pa se pred neki praznik kada je narod zabarakadiran u svojim domovima i sa punim stomacima naprasno odigra daleko od njegovih očiju i on se sutradan samo suoči sa epilogom i posledicama. Ja sam o ovoj temi čuo dosta i van informativnog programa i novinskih članaka jer imam druga koji vozi kola koja su registrovana na ni sam ne znam koju osobu u Beranama (BA). A kada sam shvatio da je mali ješa odlučio da kupi auto preko crne gore, znao sam još tada da po vlasnike istih ne može na loše da izađe.

Još jedan u nizu primera koji potvrđuju nesposobnost i nevoljnost vlasti da od ove nesrećne države naprave dobro ustrojeni aparat čije se odluke neće donositi u ad-hoc maniru. Otkako smo uspeli da skinemo sam vrh Miloševićevog režima neprestano iz kvazi-elitističkih krugova provejavaju pokliči tipa: legitimitetom do zdravog društva. U slučaju naših političkih frakcija vlada neko pravilo pseudo-legitimiteta, po kome se vlast nasleđuje unutar jednog zatvorenog sistema naizgled nepomirljivih političkih partija. Što nama kao građanima ukazuje na promenu forme ali zadržavanja suštine. Predstojeća, sada već izvesna, preregistracija vozila, državljana Srbije, koji su iskoristili nedefinisanost naše legislative, ukazuje na palanačku pragmatičnost i neizostavni politikanski način odlučivanja. Prisetimo se predreferendumskog perioda i pretpostavku, koju je razumniji i obavešteniji krug inteligencije iznosio. Dakle, detetu ometenom u razvoju, koje ima sklonost da posle teletabisa pogleda nacionalni dnevnik, bivalo je jasno šta će se na referendumu u Crnoj Gori desiti. Upravo tih nedelja vladala je pomama za polovnim vozilima, koja su uvožena da bi se potom registrovala u Crnoj Gori i uz odgovarajuće odobrenje davale pravom vlasniku na korišćenje. Dakle jednostavno posmatrano, kupio sam auto na tuđe ime a vozim ga na osnovu ovlašćenja. Ako bi pričali o uštedi prilikom ovakve transakcije shvatili bi da je bilo moguće kupiti auto srednje klase proizveden 97 god. za 3.000 eura sa svim taksama iz sada nam susedne države. Ovde treba biti svesno ironičan pa reći da je ova populacija direktno uticala na spoljnotrgovinski deficit. Mogli bismo već sada da sumiramo šta se zapravo desilo kada je ova problematika u pitanju. Kao prvo, uveženo je desetine hiljada vozila koja ne zadovoljavaju euro tri standard i koja ne doprinose podmlađivanju i zameni dotrajalog voznog parka. Isto tako jasno je da je ekosistem ovim pridošlim vozilima ugroženiji proporcionalno sa povećanjem broja tih vozila. a kada je donošen zakon o uvozu polovnih vozila pored pokušaja da se njime zaštiti domaća auto industrija, ili barem ono što je od nje ostalo, takođe je trebalo smanjiti količinu izduvnih gasova i sačuvati ekosistem naše zemlje. Nego, ne treba sada biti cepidlaka pa ovoj činjenici pridavati veliki značaj, jer mi smo pragmatični i ista ta pragmatičnost će nam omogućiti da od harača ugradimo neophodne filtere koji će nadoknaditi prirodi ono što će kola bespovratno uništiti. Iako bavljenje ovom temom samo po sebi nosi ironiju, postaraću se da ne budem zlonameran u svojoj želji da sa stanovišta zdravog razuma predočim suštinu problema. A sada da vidimo kakve poruke dolaze iz samog vrha naše vlade. Na jednoj strani imamo personifikaciju jagnjeće brigade otelotvorenu u liku Velimira Ilića, inače ministra za kapitalne investicije. O njegovoj kvalifikovanosti da bude na ovom ključnom mestu bi mogli da držimo nepregledne besede, ali neću sada zalaziti u tu rupu bez dna. Na drugoj strani je ministar finansija koji je na početku svoje guvernerske karijere paralelno ispoljavao istražiteljske sklonosti kada je u pitanju ispumpavanje novčane mase iz društva, koja se procenjuje na svega 15.000.000.000 tadašnjih maraka (ekvivalent bi bio u sadašnjem trenutku euro). Samo što po svemu sudeći radne posete Kipru prerasple su u privatne i iz tog razloga se ova tema ostavila kafanskim govornicima, kojima i ja pripadam. I šta nam ova dva ministra poručuju? Pa da u ovom društvu nije moguće oformiti koncenzus čak i povodom ovog već očitog pitanja a kamoli o složenim nacionalnim pitanjima kao što je status Kosova ili pak hapšenje Srpskih generala na čelu sa Mladićem. Ukoliko se držimo zakona i samo zakona, jasno je da ova vozila nipošto ne mogu biti preregistrovana jer je zakon decidan po pitanju uslova koje uvezeno vozilo mora da ispunjava. Ipak, politikantizam ide i nešto šire od zakona i on nam sada predočava da postoji isplativost preregistracije, jer bi država od iste profitirala za procenjenih 30.000.000 eura, što uistinu i nije mala suma. Ali ovde nije pitanje o novcu, nego o temeljima na kojima se jedno društvo nalazi. A ti temelji su u ovom slučaju itekako poljuljani jer nam postaje jasno da zakon nema smisla primenjivati u onom slučaju kada treba politički profitirati. Priupitajmo sebe, šta će naši političari dobiti preregistracijom, sem para koje su neminovne. Dakle, dobiće naklonost porodica kojima je sprečeno otuđenje nelegalno uveženih vozila. Mada, pošto su naši državnici navikli da legalizuju nelegalno, onda je i jasno da oni u ovome ne vide ništa problematično. Oni nama poručuju sledeće: Ko vas šiša lojalni narode. Da ste samo malo bili pronicljiviji i hrabriji sada biste se vozili pristojnim vozilima a ne bi u jugu čekali novu godinu i izlagali se opasnosti da vam otkaže trap usled opterećenja koje je izazvano nogodišnjim pečenjem i jelkom na krovu. Poruka može da bude još frapantnija: Ne isplati se biti lojalan građanin ovog društva. I oni koji to zaista i jesu, oni su ništa drugo nego gomila debila koja nikada neće biti spremna na inicijativu. A gde nema inicijative nema ni boljitka. Pa od svih njihovih skrivenih poruka mogli bi da napravimo jednu modernu satiru.Šta brine naše političare kada je preregistracija u pitanju? Pre svega brine ih revolt ove grupe građana koja se procenjuje na nekih 100.000 mada je realnije da ih ima približno 50.000. Oni toliko dobro vladaju psihologijom pojedinca i masa da su shvatili da je bolje žrtvovati 6.000.000 ljudi koji na ovaj problem gledaju čisto hipotetički jer njihova imovina nije direktno ugrožena nego se zamerati vlasnicima koji bi mogli da izgube svoje teškom mukom zarađene novce. I eto vam država blagostanja, 50.000 povlašćenih pametnica naspram 6.000.000 i kusur lojalnih ovaca. A možda da budemo još grublji pa da kažemo da nisu ovce nego da su pičkice, ma ne oni su edipovsko analni glupanderi koji ništa ne mogu da urade bez odobrenja konzervativne majke koja nikada nije išla putem koji iziskuje potencijalni rizik od neuspeha...

Evo da navedem izjave ova dva takmaca čisto iz razloga arhiviranja i ne želeći da ih otrgne vreme...

Динкић: Немогућа пререгистрација

Министар финансија Млађан Динкић рекао је да око спровођења закона нема погађања и да због тога није могућа пререгистрација возила с црногорским таблицама. „Закон мора да се спроводи, између мене и министра за капиталне инвестиције Велимира Илића нема неспоразума, ово није први пут да долази до размимоилажења, али то неће проузроковати кризу владе”, оценио је Динкић. „Људи који су купили аутомобиле у Црној Гори свесно су ишли на кршење закона, јер је Црна Гора била одвојена царинска територија и пре званичног одвајања”, истакао је Динкић.

Они су свесно избегли плаћање пореза Србији, сви остали који су увезли легално аутомобиле испали су „будале”, јер су својој држави платили порезе.

Илић не одустаје од пререгистрације

„Може да се промени закон, мењао се закон и по стотину пута. Били смо једна држава, сада смо две државе. Сто пута смо доносили уредбе и не можемо рећи да је то сада закуцано”, каже Илић, напомињући да нико није реаговао када се то догађало и да је то „сада проблем државе Србије. Технички је немогуће да се та возила избаце из саобраћаја. Сто хиљада аутомобила по најстрожим критеријумима паркирања захватају простор од 300 хектара уређеног паркинг простора. Читава Србија сада нема 300 хектара уређених и асфалтираних паркинга где би се та возила прихватила и једноставно одложила”, рекао је министар за капиталне инвестиције.. То су махом млади људи, слабије ситуирани и њима су та возила неопходна и неће их тек тако одложити”, изјавио је Илић, уз уверење да ће се пронаћи неки компромис”.

Ljubomora i profanost

Kada pričamo o ljubavi, ili bolje rečeno našem viđenju ljubavi, ne možemo a da ne primetimo prisustvo ljubomore. Teško je definisati ovaj elemenat koji ne doprinosi našem individualnom uspinjanju a sa druge strane ni uspostavljanje harmoničkih odnosa među partnerima. Čini mi se da je ljubomora svojevrsni imanetni činilac ljudske svesti, a verovatno je proistekao iz nesigurnosti kako nama samima tako i okolinom. Ljubomora se ispoljava i manifestuje u različitim oblicima i životnim razdobljima. Već od prvog kontakta sa okolinom, još i pre svesnosti dete pokazuje znake ljubomore, što nam ukazuje na to da je to skriveni proces koji funkcioniše ćesto daleko od naše svesti. Jasno je da petogodišnjak nije u stanju da svesno kukumače u trenucima kada majka u naručju drži njegovu, pretpostavimo, mlađu sestru. U slučaju deteta ljubomora predstavlja instiktivnu reakciju njegove ličnosti. ili barem onoga što se od nje oformilo, i ima za cilj da se fokus, najčešće roditelja, zadrži ili vrati na njega. Upravo iz ovog razloga deca se glupiraju u želji da neko obrati pažnju na njih, dok neka to recimo rešavaju mokrenjem u krevetu ili odbijanjem poslušnosti. Pogledajte samo dete sa kojom narcisoidnošću i uživanjem drži svoje rukice na majčinim bedrima dok doji pa će vam postati jasno da još od tog momenta teži zadovoljenju svojih potreba. Kada ovo projektujemo u budućnost imamo čoveka koji takođe želi da zadovolji svoje potrebe, a jedan od tih vidova zadovoljenja potrebe je upravo ljubomora. Evo zažto. Osnova naše nesigurnosti leži u ćinjenici da nismo u stanju da znamo šta partner misli a kamoli šta on radi dok nije sa nama. Kada ova nesigurnost izađe iz okvira tolerantnosti mi postajemo bolesno ljubomorni, bojeći se da ne izgubimo ono što smo poželeli da bude samo naše. Pogrešno bi bilo shvatiti da je ljubomora isključivo vezana za zloslutnost da će nam partner uskratiti poverenje i svoje "usluge", da budem malo ciničan, ona se takođe manifestuje i u ostalim delovima naše interakcije sa ljudima. Susreli smo se stotinama puta sa time da nam je jasno da je neko ljubomoran na to što imamo, ili smo mi ljubomorni na to što mi nemamo a neko nama blizak ima. Ne mislim ovde samo na materijalno posedovanje već na bilo koje. Moja je baba recimo imala potrebu kada bi se na televiziji pojavila neka turbo folk pevačica da kaže: Kurva, kako je samo nije sramota. Srditost ovog tipa, možda i ima uporišta u logici, ali u pozadini nedvosmisleno ima veze sa svojevrsnom ljubomorom. Sukob na relaciji dve seljanke, od kojih je jedna bila verna i posvećena porodici, koja joj za to ni sa čim nije zahvalna, a druga seljanka izuzeta inhibicije peva i gazi po svojoj čednosti. Dakle, jasno je da se ova vrsta nazovimo je emocije svodi na čovečiju potrebu za posedovanjem. Pojačani oblik ove potrebe predstavlja katektovanje, koje znači ništa drugo do čovekovu bolesnu potrebu da ljude prisvaja kao predmete. Svi smo mi barem jednom u životu a češće stotinama puta osetili ljubomoru bilo da je ona dolazila od drugih lica ili bila produkt nas samih. Čak i kada imamo svest o tome da nam tuđa ljubomora smeta mi nismo u stanju da lociramo iz kojih struktura naše svesti se ista regrutuje. Neko će reći, ljubomora je odraz naše posesivnosti, i to svakako jeste istina mada ne razrešava problem. Posesivnost nije konstantno stanje svesti već se javlja u određenom momentu. Pitanje je kada dolazi do tog trenutka kada posesivnost postaje naša spontana reakcija na "ljubavni" impuls koji nam partner izaziva i koji mi nesebično odašiljemo. Posesivnost svakako jeste faktor koji predhodi ljubomori ali nije direktan povod. Postoji dakle nešto što prozrokuje posesivnost, a pitanje je šta je to? Trebala bi jedna duboka psihološka analiza a pre nje studija da bi došli do odgovora na ovo pitanje. Da ne bi prenagljivao bolje da nastavim i držim se periferija ljubomore. Često se ljubomora dovodi u vezu sa emocijama, bile one pozitivne ili negativne. Ako ljubomoru vežemo za odnos žene i muškarca, ona se često javlja kao posledica želje da se partner permanetno nalazi u našoj blizini, ili da se ima uvid u njegovo kretanje. Čak se u ljubomori dotle ide da se njome preventivno deluje na sprečavanje partnera da nas mentalno napusti a ne daj bože da zaista fizički i ode. Ljubomora svakako ima veze sa određenom varijacijom na temu dominacija nad drugih ljudima. Jasno nam je da prema ljubomornom partneru čovek nesvesno oformi zaštitnički stav, barem u prvom mahu, i želi da mu dokaže da nema mesta njegovom durenju ili srditosti jer smo mu tobože neizmerno odani i posvećeni. Ljubomorna strana dakle, nesvesno pretežno, nameće određenu vrstu griže savesti koja bi partnera trebalo da dovede u jednu pasivnu ulogu i svojevrsno utrnuće. Neretko se ova nesigurnost objašnjava, ili bolje rečeno pravda, izgovorom da gde ima ljubavi tu je ljubomora neizostavni deo svakodnevnice. Još gore, stvarnosti. Tako da ljudi misle, gde nema ljubomore nema ni prave ljubavi. Ali da li je zaista tako? U maniru relativizacije mogli bismo reći, može da bude a ne mora da znači. Na kraju dolazimo do toga da kada pričamo o ljubomori mi zapravo pričamo o (ne)slobodi. Ako pođemo od toga da je ljubav ljubomora, a da je sloboda ljubav, dolazimo prostim silogizmom do toga da je ljubomora ljubav. Ovo izvrtanje logike je poput onog Orvelovskog slogana "Neznanje je moć"...

Nemam više strpljenja da sedim i kuckam, bojim se da sam se nešto uzvrpoljio a to znači da me više ne drži mesto...o profanosti nekom drugom prilikom...

Nikada kada voliš nemoj da plaćeš

Nikada ne reci da te nisam voleo, jer bi takvom tvrdnjom legalizovala laž. Pogledaj ponekad kako ptice složno i uz lagane pokrete krilima prkose vetru pokušavajući da opstanu do proleća. Zar to nije tužno? Možda i više od bilo koje naše nerešive enigme. Mi nismo naučili da se drzimo zajedno, tu je naše proklestvo. Ne samo tu još u hiljadama uzroka do kojih verovatno nikada nećemo stići jer nismo dovoljno hitri kao ptice. Mi samo uzaludno mašemo krilima neshvatajući da je naš let gubljenje vremena i put u propast. Desi se, da se toliko razmašemo da oduvamo sve oko nas, i to nazivamo upornost, individualnost, ambicioznost. Ptice to ne bi tako nazvale, za njih je to mahanje signal opasnosti i nesreće. Nego, šta ptice znaju? Ko su one da mi pametuju!

Kada postanem ptica leteću slobodno, to je prednost ali sve ima i svoju lošu stranu. To je činjenica da će mi biti hladno. Samo da se hladnoća ne oseća u srcu, tu se neće moći podneti. Fizička će se prebroditi, poznajem razne metode da nateram um da mi stvori privid vreline. Imaginacijom delujem u fizickom svetu, ipak postoji problem jer nisam u stanju da sa njom udjem u sferu koja ne postoji ili je suviše neverovatna da bi bila stvarna. To je bezdan u kom postulati na kojima razum funkcioniše nestaju jer tada srce primećuje da ga je razum varao predočavajući mu svet koji ne postoji. Nego, šta srce zna? Ko je ono da mi pametuje?

Voliš jer si ubedjen da te srce ne vara. Ono je izbralo i tu nema sumnje jer je srce nepogrešivo. Kako onda moze da nam neko dosadi, da izgubimo interesovanje za njegove (njene), zagrljaje na koje smo se jezili i drhtali. Tu mora da nešto nije uredu, sa nama ili srcem. A ko smo to mi? Ili bolje da preformulišem, ko smo to mi ako nismo srce? Strast i Ljubav, Ljubomora i Privrzenost, Nesredjenost i Odlučnost. To smo mi, to je naš razum koji je jednostavnim rečnikom, zamenio teze. Sve dok ne sinhronizujemo postojanje Srca i Svesti mi smo uistinu odmetnici Univerzalnog poretka, spremni da jedino napredujemo u svetu laži. Nego, šta Univerzalni poredak zna? Ko je on da mi pametuje!

Nemoj nikada poverovati da je zakon zemaljski jedini postojan. Isto tako nemoj umišljati da te nakon smrti čeka nekakva kazna. Pokušaj da prebrodiš strah od smrti jer u trenucima dok ti svest polako bledi nemir ti može samo odmoći. Nauči da je tvoje ophodjenje prema drugim ljudima jedino bitno u zivotu i da te ni jedna tudja nepravda, naneta tebi ne sme okrenuti protiv te iste neznalice. Jer srce je ljubav a ljubav je opraštanje čak i kada to ne moraš formalno da ispoljiš. Tokom zivota svojim delima dobrim ili lošim presuđuješ samome sebi, i to je materijal za tvoju ocenu. Bila ona dobra ili loša budi siguran da je Istinita i tvoja, a Čuvar Praga ne zna za laž. Nego, šta Čuvar Praga zna? Ko je on da mi pametuje!

Da bi napredovao ili nazadovao mora postojati neki standard na osnovu koga se procenjuje tvoj život. Taj standard na osnovu koga Čuvar Praga daje svoj sud je Univerzalni zakon, kojem se on pokorava a zajedno sa njim celokupna kosmička i astralna elementarna hijerarhija. U onoj meri u kojoj si za života uspeo da pojmiš taj zakon nakon smrti on deluje u tvom interesu što je antagonizam ako pogledate koliko vam je za života nanosio patnje i nepravde. Ukoliko prihvatiš patnju kao izraz tvog ne znanja omogućićeš sebi da jednog dana shvatiš koliko si bio neodlučan. Ta neodlučnost je prouzrokovala da besciljno utrošiš vreme koje ti je na raspolaganju. Ono je baspovratno utrošeno što se na ličnom planu manifestuje kao odvajanje od Boga. Nego, šta Bog zna? Ko je on da mi pametuje!

Plačeš kada nisi u stanju da se pomiriš sa bolom koji ti je nanet. Tačnije plač je posledica naše nemoći. Ukoliko smo idealisti ovakav oblik nesreće neće nas napuštati čitavog zivota, koji se rastače u mulj iz koga isplivavaju najsvesniji medju nama. Možemo ih nazivati svecima,čarobnjacima, guruima, sveštenicima, lamama, gešeima ili mozda nekim imenom nama jedino znanim. Skloni smo da stvaramo apsurde na razne načine, vrhovni od njih je naša osuda Boga, kada nam život nanese nepravdu. Kada osetimo nepodnošljivu patnju skloni smo da se njima obraćamo verujući da su nosioci Njegove reči, svemoćni. Mi smo majstori za ironiju i profane momente jer retko ko od nas je svestan vaznosti Boga, posvećenika i njihovih zalaganja za dobrobit svih nas. Tvorac u skladu sa svojim osobenostima omogućio je ovim ljudima uzivanje njegove moći koja je moć nad svim moćima, zakon nad svim nama znanim zakonima. Ne smemo zaključiti da ovi ``ljudi`` uživaju privilegije od samog detinjstva, mada ima i takvih. Apsurdno bi bilo da verujemo da su favorizovani od strane Boga jer bi time obezvredili njihov trud. Jednostavna definicija ovih magičara je da su oni ljudi, koji su spremni da na svojim plećima nose svo breme čovečijeg jada, koji se javlja kao rezultat neznanja. Nego, šta oni znaju? Ko su oni da mi pametuju!

Prepoznavanje

U žensko-muškim odnosima postoje različiti vidovi i načini zbližavanja. Svi su oni posledica naših emotivno, mentalno, intuitivnih logičkih uvida. U skladu sa duhovnim nivoom individualnog razvoja i uspostavljenih postulata očekivanja u slučaju potencijalnog partne ra, dolazi se do modela uspostavljanja odnosa među pripadnicima suprotnih polova. Možda pre nego dođemo na polje samog prepoznavanja između dve osobe, ne bi bilo zgorek pomenuti dva ekstremna profila ljudi. U skladu sa istančanošću potreba i emocionalnom inteligencijom, za života se tvore složeniji i površniji odnosi među partnerima. A shodno pristupima jednih prema drugima, rekao bih da na jednoj strani imamo skup mužijaka i ženki, dok na drugoj strani toliko manjoj imamo muškarce i žene. U slučaju prve grupacije, posmatrajući manifestacije njihovih okvira postaje nam jasno da kada broj tih ljudi pređe kritičnu masu svet će se svesti na kurac i pičku, da ne kažem na genitalije. Čini mi se da ovaj model koji nije tekovina sadašnjice već nam je poznat u istoriji, preti da civilizaciju svede na lakrdiju Neronovih bahanalija i odobri opštu blasfemiju. Na ovom stupnju. sveobuhvatna spoznaja je mizerna i teži prvenstveno zadovoljenju niskih pobuda kakve su neobuzdano seksualno zadovoljstvo i iz njega izvedeni ostali jadi čovečanstva. Nisam siguran da li se funkcionisanje ovih ljudi, kako pojedinačno tako i u paru, može dovesti u vezu sa kvalitetom ali sa kvantitetom svakako. Ovde zastajem da ukažem, da je ovo stanovište u suprotnosti sa univerzalnim zakonom koji nas uči za razliku od Frojda, da je emotivna, mentalna, duhovna i svakojaka inteligencija kada je parterstvo ovog tipa posredi, obrnutoproporcionalna broju partnera koje za života promenimo. Jer mi menjajući partnere uvek pravdamo tu svoju misiju činjenicom koja se pravda iskustvom i nečim višim, širim, novim. Mada, da li mi zaista dobijamo nešto što već i sami ne posedujemo, ili vršimo prostu sumblimaciju, menjajući svoj identitet za novu uzajamnost koja se tobože zasniva na ljubavi. Neću se sada time baviti, jer bi me posvećivanje ovom problemu odvojilo od teme.
U slučaju druge grupacije, koja predstavlja manjinu koja bi se procentualno mogla predstaviti veličinom od 3% populacije, stvari su na sasvim drugim osnovama. Za razliku od pripadnika prve grupe, koji u svojoj psihi poseduju svojevrsnu grabežljivost svojstvenu životinjama, ovu grupaciju karakteriše svojevrsna pasivnost. U njihovom slučaju, iščekivanje igra veliku ulogu kada je dolazak te projektovane osobe, koju zovemo "osoba našeg života", u pitanju. Pojedini su do te mere posvećeni ovom iščekivanju da ceo život provedu u samoći, jer su bili kategorični i beskompromisni kada je ulazak u emotivnu sferu u pitanju. Jer nama uspostavljanje veza ne predstavlja ikakvu preteranu odgovornost pre svega usled nemoći da uvidimo kompleksnost ovog sveta, u kome dajemo, dobijamo, gubimo sebe, i urušavamo druge.
Ako pričamo o prepoznavanju treba istaći da postoje dve vrste prepoznavanja. Jedna je bazirana na intuitivno, estetsko, irealnim osnovama i zovemo je "ljubav na prvi pogled". Drugi pristup je svakako kompleksniji ali ništa više napredniji, a on proizilazi iz vezanosti koja nastaje na određenom stupnju poznanstva. Dakle, u ovom slučaju ljudi počnu da iskazuju interesovanje za drugu stranu tek pošto u dobroj meri upoznaju njihove prednosti i mane. Ja sam zagovornik ovog drugog pristupa iz razloga postojanosti i usled izostavljene iracionalne zanesenosti. Pored ovog pristupa postoje odabiri posmatrani iz dva ugla, koji često nisu jasno diferencirani već su više kao preseci skupova, sa većom ili manjom količinom elemenata jednog od skupova. Jedan ugao posmatranja je infantilnog karaktera i povezan je u najvećem broju slučajeva sa predadolescentskim i postadolescentskim periodom života. U ovom modelu pokazuje se površnost u izboru partnera jer na ovom stupnju osoba ima malo znanja o životu jer ima izrazito ograničen uvid u samu sebe, pa pri izboru partnera koristi se jednostavnim, u pežorativnom smislu, kriterijumima kao što su: prvenstveno izgled, izgled i naposletku izgled. U ovom slučaju kada osobe počnu da se razvijaju i krenu drugim pravcima, jasno je da dolazi ključno razmimoilaženje kojim se okončava njihova era upoznavanja sa samim sobom. Mada partneri mogu i ostati skupa pod uslovom da je preovladao mazohizam i to obostrani. Rastanak je za ovaj model, skoro pa zakonitost jer osobe nisu imale nikakav uvid, stvaran uvid, u tuđe sklonosti i predispozicije. U slučaju kada jedan od partnera duže ostane u emocijama od drugog partnera nastaje ono što zovemo patnja. U ovom slučaju ona je prosto neminovna a posledica je ličnog uzdizanja i odbacivanja svega što naša percepcija i srce odrede kao nepotrebno. Upravo ovo i doprinosi da se ljudi odvajaju jedni od drugih nakon određenog trenutka kada su se dovoljno upoznali da više prednosti estetike ne mogu da premoste jaz nerazumevanja. Mada ne treba sada prenagljivati sa generalizacijom pa reći da zasigurno iz ovog modela ne mogu nastati postojane i istinske ljubavi, mada ja ovde pričam o preovladavajučem ishodištu. Ali i dalje stoji da je pitanje kakav se sa stanovišta kvaliteta, sloj ljudi ovde regrutuje. sa druge strane, kroz drugi model, proces zbližavanja je na sasvim drugim osnovama. Glavna karakteristika ovog modela je znanje koje podrazumeva spoznaju samoga sebe, jer kako da čovek koji ne shvata sebe, razume i prihvati druge? Pošto znanje leži u osnovi odlučivanja, to doprinosi suptilnijim vidovima privlačenja i objektivnosti u sve što smo pripisali drugoj strani a što nije čista naša projekcija i preuveličavanje.

Nego tek sada vidim da je već jedan sat, a obaveze mi stoje nad glavom kao svojevrsni balast koji teži da me obori sa nogu...stoga nastaviću ovo čega sam se latio na nepovezan i nesadržajan način, no avaj...

Beseda o "običnom ludilu"

Kroz svakodnevnicu svaki pojedinac dolazi u kontakt sa običnim ludilom, koje dolazi kao posledica spoljašnjeg uticaja ili je refleksija nas samih. U prvopomenutom slučaju čovek ima veće izglede da ludilo ostavi po strani, tj da ne bude svestan njegovog prisustva, što ma koliko zvučalo čudno može da ga zaštiti od njega samog. Jer nanositi bol drugima može da predstavlja i satisfakciju, naravno na nesvesnom nivou, dok autodestruktivnost predstavlja vrhovni vid uništenja i nije propraćen euforijom. Šta više, destrukcija i oholost predstavlja svojevrsnu nastranost, dok je samodestrukcija po meni vrhovna nastranost. Ona u suštini predstavlja paradoks jer prikazuje život okrenut protiv sebe samog u nastojanju da se nađe njegov smisao. Za razliku od ludila koje bi se moglo shvatiti iz ugla environmentailstičke teorije, drugi vid samoiniciranog ludila, koje bi recimo bila sinteza biheviorizma i instiktualizma, je neuporedivo teži oblik bremena. Razlog je evidentan, u ovom slučaju čovek ima svest o tome da obično ludilo igra na pozornici njegove mentalno, emotivno, duhovne sfere, ali ne nalazi načina da joj se odupre. Na neki način ukazujući o podvojenosti naših ličnosti. Mada ovo možemo posmatrati i iz jednog drugog ugla, i reći da se ljudski život odvija u dve različite ravni, u dve odvojene dimenzije stvarnosti istovremeno. Jedna je opažanje sopstvenog života, sopstvenih pobuda i radnji, što je odlika svakog pojedinca.Druga dimenzija sa druge strane, više je nego individualna. Posredi je transpersonalno makrokosmičko polje u kojem dejstvuje, ona sućut koju je Jung nazviao sinhronicitet. Zašto sam se sada latio sinhroniciteta? Upravo iz razloga jer obično ludilo nastaje u onom momentu kada čovek postaje svestan njegovog prisustva. Dakle na jednoj strani imamo ludilo koje se dogodilo uporedo sa našom svešću o njegovoj prisutnosti. Možda bi trebao da pojasnim sinhronicitet, što neće biti baš lako, iz razloga da ovladamo još jednim skoro pa nepotrebnim modelom. Važnost ovog sistema ima smisla jedino ako smo odlučili da shvatimo način na koji funkcioniše Ji Đing, što verujem da je Junga nagnalo da se pozabavi ovako kompleksnim sistemom. Dakle, kada se dva ili vise događaja odigraju u datom trenutku vremena, a da ni jedan nije uzrok drugome, ali tako da između njih postoji raspoznatljiv smisaoni odnos koji prevazilazi mogućnosti slučajne podudarnosti, ta situacija ima osnovne elemente sinhroniciteta.

Čini mi se da sam skrenuo malo od svoje prvobitne ideje, da pokušam da na jedan površan način pretpostavim gde se nalaze koreni "običnog ludila"? Čini mi se da je dijalektika vezana za demistifikaciju nekog problema, daleko delotvornija ukoliko prevali put periferija-fragmentalnost-srž-celina. Ako na najbanalniji način posmatramo ljude primetićemo da među nama postoje dve jasno izdiferencirane grupacije. Na jednoj strani imamo ljude koji aktivno učestvuju u kohabitaciji sa životom a na drugoj strani one kojima lenjost ne dozvoljava da pruže više nego što inače čine. Pogrešno bi sada bilo karakterisati jednu od ove dve grupacije kao napredniju, korisniju ili pak profaniju. Možda je ova druga, koja je verovatno neuporedivo veća. Poput umetnosti nekorisna za društvo, sebična, sa aspekta da ne nudi direktna rešenja, ili pak drska iz razloga što ne doprinosi civilizacijskoj evoluciji. Dakle, jasno je da a priori ni jedna nije u prednosti nad drugom niti je suština u njihovom kvantifikovanju. Prosto, same po sebi postoje dve antagonističke struje, aktivnog i pasivnog življenja. Još je važno reći, da aktivni učesnici u životu to u velikoj meri permanetno i ostaju, dok pasivno stanje nije jedino ishodište, već u pojedinim momentima prelazi u aktivno. Samo što se u njemu ne može dugo zadržati. Činjenica je da "obično ludilo", kao svojevrsno periodično ili permanetno stanje svesti, u kome um gubi kontakt sa zdravim razumom podjednako pogađa obe grupacije. Istorija je puna ljudi koji su do te mere bili hiperaktivni da nisu uspevali ni da spavaju, već su svoj život posvetili svojim opsesijama, kao što je slučaj sa Mendeljevom, Teslom, Mocartom. I upravo su tu potrebu za budnošću i neprestanim radom platili preranim okončanjem svoga života. A svojevremeno sam pročitao jednu sjajnu rečenicu u jednoj od okultističkih knjiga, koje pokušavaju da objektiviziraju prednosti i nedostatke te imaterijalne sfere,: posmatrano sa duhovnog aspekta, nije mala stvar doživeti poznu starost. Na drugoj strani stoje lenjivci, ili vam ljudi sa slabo izraženom voljom. Koji bi nešto i učinili sa svetom i samim sobom ali taj posao odlažu uvek sa neko nadolazeće vreme. Sada bi mogli da pomislimo, da oni žive u sadašnjosti. Mada zen filozofija sa njima ima veze isto koliko i ja sa tokovima novca.

I zaista kada malo bolje razmislimo, postaje nam jasno da inicijacija u ludilo i nije neki visperan posao a ni težak. Za ludilo vam ne treba volja, napor, posvećenost, odricanje, etika, ili pak neki program tipa enlarge penis. Ludilo nas ništa ne košta i za razliku od mediumskih misa, doziva se bez posrednika i sa lakoćom. Misli su nosioci ludila što nas dovodi do toga da je ludilo imanetno našoj prirodi. Mada ovo bi bio preuranjen zaključak, pa bi pre nagovestio da je ludilo imanetno našoj prirodi u onoj meri u kojoj je naš razum u konfrotaciji sa našom prirodom. Ukoliko nekome nije jasno daću prost primer. Čini mi se da je lakše poludeti nego otići do kupatila i oprati zube. E sada da vidimo iz čega proizilazi ludilo. Prvo mi na pamet padaju opsesije. I definitivno one su jedna od malicioznijih poremećaja naše percepcije čija je manifestacija "obično ludilo". Pre sam bio ubeđen da opsesivnost ima veze sa dobrim kognitivnim sposobnostima i izraženom inteligencijom i to onom logičkom koju valjda skraćeno zovemo IQ. No nedavno sam se odrekao tog stanovišta posto sam uvideo da je osoba nakon pretrpljenog šloga, koji je ostavio mentalne posledice a ne fizičke, i pored evidentnog pada sposobnosti artikulacije i uspostavljanja valjanih logičkih interakcija, i dalje bila opsednuta u njenom slučaju alatom. Što nedvosmisleno dokazuje da opsesivnost ima svoje dve krajnosti. Takođe stanje koje će oberučke prigrliti ludilo je svakako dokonost. Dokonost je jedno specifično stanje svesti koje za razliku od opsesivnog ponašanja nema potrebu a ni mogućnost da se na nešto do te mere fokusira da poprimi imperativno stanje...

Tek sada vidim koliko je zapravo sati. I bojim se da ću morati da prekinem svoj nekoncizni elaborat i konstatujem da "obično ludilo" ne uspeva da se implementira u kontemplativnu svest dok u svim ostalima, zasnovanim na manjoj ili većoj intelektualnoj potopori dolazi do svih varijacija na temu ludilo...

Saturday, March 18, 2006

Sahraniše predsednika (druga), proliše suze i napraviše haos u glavama ljudi

Eto danas je jedan za mene krajnje običan dan, subota, koji u glavnom provodim u izležavanju i praćenju sportskih dešavanja. To mi je jedna od loših osobina koje sam još kao dete usvojio od svog oca. Ma neću se smejati, nego ću da se osvrnem na to što sam od jutros pa do ovog momenta video i čuo. Epilog današnjeg dana je u najmanju ruku uneo u mene jedno sludjeno stanje. Jedan dan umre Milošević a već sutradan obeležavamo godišnjicu nakon tragičnog ubistva osobe koja je učestvovala u svrgavanju te katastrofalne politike koja je po mojoj slobodnoj proceni, najpogubnija bila upravo po nas same. Već nekoliko dana bojim se da mojom zemljom vlada jedno krajnje čudno stanje podeljenosti i konfuznosti emocija. Daću prost primer. Jedan dan gledate emisiju o ubistvu premijera Djindjića i shvatate o kojoj je veličini bilo reč i tim eskadronima smrti koji nisu imali šta da izgube. Neću sada ulaziti u profilisanje tog nesporno velikog političara koji je bojim se toliko mentalno bio jak i superioran da niko drugi nije mogao da ga prati, a odredjeni broj nazovimo ih saboraca to iskreno nije ni želeo. Osvrnuću se samo na taj period njegove vladavine, u kojoj se ja po odredjenim pitanjima nisam slagao sa dotičnom osobom, mada ne mogu baš ni da odgovorno tvrdim da sam baš i pratio inicijativu koju je on davao. Jednostavno sada preko odredjenog broja emisija koje su posvećene njemu saznajem ono što sam u tom periodu preskakao, ignorisao ili pak pogrešno tumačio. Sećam se njegovog frenetičnog govora pred izbore, ne sećam se više ni koje godine jer ja takve dogadjaje ne pamtim. Bilo je u tom govoru svega i svačega ali suština je bila u histeričnom nastupu čija je poruka bila: Moramo ih pobediti, mi smo ti koji Srbiju trebaju da vode u narednim godinama. Iskren da budem, u tom govoru koliko me sećanje služi prepoznao sam neku hitlerovsku agresivnost i zadojenost, ipak posmatrano iz ove perspektive mogu da kažem da sam u velikoj meri preterivao. I eto, pre neki dan posmatram emisiju koja pokazuje šta se sve izdešavalo mesecima pred njegovu smrt i dodje mi prosto da plačem. A u čemu je onda spor? Nije problematično što mi se plače gledajući tog čoveka i shvatajući kakva ga je sudbina zadesila. A bojim se da je taj epilog ponajmanje zaslužio. Nego stvar je u sledećem. Odmah nakon te emisije pogledam drugu emisiju čiji je glavni protagonista Slobodan Milošević. I pretpostavljate šta se dešava? Ponovo mi se plače, da ponovo mi se plače. I kako ja sebi da pojasnim i obrazložim tu oprečnost koja proizilazi iz trenutne vezanosti koju osećam prema obojici. Ne mogu da kažem da sam i jednog podržavao, ipak ne mogu ni da opovrgnem da mi je Djindjić bio daleko prisniji po delu i ideji. Prosto, prokleta država koja u glavama svojih gradjana stvara nedefinisanost i konfuziju. I ako ja, kao relativno uravnotežena ličnost ovo na ovaj način doživljavam, šta onda ima da zamerim svom narodu, koji je došao na sahranu praznih džepova i punim srcem lažnih emocija. Gledam tako ta lica koja su danas zaposela deo oko skupštine sa kog sam ja odlučno pokušavao da dam svoj doprinos u svrgavanju Slobodana Miloševića petog oktobra. I pitam se nešto danas, jesu li to dve Srbije, ili je to jedna te ista Srbija koja se samo stihijski približava jednoj ili drugoj političkoj krajnosti u periodima kada odredjeni dogadjaji idu jednoj ili drugoj opciji na ruku. Da vam kažem dragi moji, prokleto zajebano mesto za život, ali dobro za umiranje, što je i današnji dan pokazao. Gde ćete većeg sarkazma od ovog zaključka, ali sada posmatrajući tragikomičnost ove zemlje u mojoj glavi su i sarkazam i ironija naša realnost. Tako da nemaju pežorativni značaj nego su čak i sipmatične kategorije. Dan je prošao u sahrani, onda nekom okupljanju protivnika Miloševića koji su sa nekim balonima mahali, što mi je izazvalo malo veće gnušanje od onih idolopokloničkih, patetičnih i nadasve indoktrinirajućih poruka koje su slali govornici na sahrani. Ne znam ko stoji iza tog okupljanja na Trgu Republike, mada bih ja po tom odsustvu hriscanske saosecajnosti koja je iskarikirana tim gej simbolima, tipa šareni baloni i mali broj ljudi koji su se okupili tako što su gradom kružile neke sms poruke. Kažem vam ja to je taj gej lobi koji drži te sms avanturističke govornice i ima potrebu da se pokaže kako glas šačice ljudi može da odzvanja. Taj toliko hvaljeni i osporavani B92 i Veran Matić, dopuštaju sebi da prenose miting pred skupštinom sve u krupnom planu, na čemu bi im pozavideo i Karl Teodor Drejer koji je tako snimio Jovanku Orleanku, a onda objave kako se na trgu okupilo hiljadu ljudi a tamo bojim se nije bilo ni parstotina. Jednostavno rečeno užas koji su režirali Čedomir Jovanović, jedan histerični nihilista, i njegov gej „frend“ Žarko Korać. Evo kada sam već kod njega, setih se emisije koju sam gledao na HRT-u povodom smrti Slobodana Miloševića. Drame tamo Hrvati pola noći, te zovu Sarajevo, te Skoplje te Ljubljanu, i na kraju okrenu ti oni i Beograd. A ja se nešto u čudjenju smejem toj grotesknoj predstavi koju može da iskonstruiše ili neko ko te mnogo mrzi ili neko ko je iskompleksiran do te mere da pošto poto mora da se bavi tobom i da ti pripisuje zločinačku konotaciju. I kažem ja sebi, evo sada će da se jave ili Sonja Biserko ili Nataša Kandić, sve veliki borci za ljudska prava koji su nikli ko pečurke posle kiše, samo što za razliku od pečuraka koje niču u svim periodima godine, oni se pojavljuju tek kada realna opasnost prodje. Znači tokom tiranije porodice Milošević i ostalih satelita, i dupeuvlakača ti pseudo-borci su ni sam ne znam gde bili, mora da su bili vredni i da su mudro ćutali. Ko zna možda je po sredi neki asketski klan koji je sada odlučio da progovori jer znanje treba podeliti sa ostalim neposvećenicima. Ma da se ja nešto pitam ja bi tu decu komunista koja mi sada glume humanizam i renesansu lepo poslao u djakovicu i tamo im otvorio kancelariju pa neka me izveštavaju šta ima novo. I nisu vam to pečurke, nego što bi rekao moj drug Doki, šišarke. Uh evo počinje mi Almodovar, no ja moram da završim sa ovim regionalnim kompleksašima. Evo pre nekoliko desetina minuta završen je film u produkciji Miramax-a koji je pustila Hrvatska televizija. Možete i da naslutite šta je poruka filma i koja je ikonografija. Znači masni i kosati Srbi (čitaj Četnici) otimaju decu iz autobusa pred očima svetskih novinara i ubijaju civile po ulicama. Samo sam čekao da se pojavi kako neki Srbin proizvodi drogu i onda je prodaje Bosancima, užas. Da sam sada na sudjenju povodom zločina u Bosni ja bih postavio tužilaštvu u ovom slučaju reditelju tog filma jedno prosto pitanje: Daj mi reci kaubojcu, otkud kosatom četniku sa dva zuba u vilici legionarska puška i odakle Bosanskim Srbima avion koji me podseća na eurofajter. Dobro im nije palo na pamet da se četnici pojave u Ševroletu, užas. Onoliko utisaka i aluzija koje Srbija podari u jednom danu, toliko jedan Islandjanin ne doživi za pola svog života. Sada zvučim ko onaj folirant sa nekom streč majčicom na kvadratiće, užas. No upravo je u ovoj rečenici ključna razlika izmedju nas i sveta, u tome što mi umišljamo da nama ta dešavanja podižu svest. Sve nešto kao jupi, ujaaaa, uu jeeee, moja deca će biti spremna ža život i biće obrazovanija, iskusnija i nadasve lepša od one gojazne američke dece. Ja mislim da je ovo jedna od retkih država koja svoju glupost i katastrofalne procene političara pravda projektovanom činjenicom da se borimo protiv svetskog hegemonizma i da na taj način čuvamo svoj nacionalni i kulturni identitet. O čemu mi pričamo dragi moji, kulturni identitet? Pa pogledaj one njuške koje su danas na kratko nadam se bili moji sigradjani. Pa to je jebote gore od fetiš subkulture, ako vam nije jasno na šta ciljam onda recimo posetite ovaj link i sve će vam se predočiti. http://www.ljudmila.org/scca/ip/zanka/alter.html
Dragi moji da prostite ali ovde kod nas, jebe lud zbunjenog i ne samo u poslovici nego i gde god se okreneš. A ja ću se još vraćati ovoj problematici no sada ću napustiti ovo pisanije jer mora i da se spava. Nego da vas pitam nešto, jebete li nešto ili nekog, ili i dalje samo jebu vas? Nego setih se danas izgleda nove parole SPS-a „Živ je Sloba umro nije, dok je Srba i Srbije“. Jebote šta da kažem nego, avaj. Nego ima da preduhitrim sve ove kvazipisce i da objavim knjigu umesto onog ničeovskog Zaratustre osvanu će jedna nova, koju će možda neki budući Hitler zloupoterbiti a zvaće se „Tako je govorio Baca (Sloba)“. Ma odoh sada da spavam ali ne i da snivam, jer kako kaže jedna moja internet ljubav, snovi su od djavola. Kada ti to kaže japanka, znaj da je tako, jer kako ljudi koji su izmislili Kabuki pozorište sa sve muškarcima u njemu mogu da budu u krivu?

Tuesday, March 14, 2006

Slobodan Milošević 1941-2006 i sve što se u tom intervalu dešavalo (nastavak)

Naši opozicioni političari koji odputuju na razgovor sa visokim stranim predstavnicima, samim tim činom se svrstavaju u izdajnike i zapadne plaćenike koji se spremaju da nam rasture državu i za šaku dolara prodaju dedovinu. Ipak, jedini čovek koji je u velikoj meri sa naše strane doprineo da se rasturi država je niko drugi do Slobodan Milošević. Njegova vladavina je obeležena, ostavljanjem Srba u Krajni na milost i nemilost hrvatskim bojovnicima, dopustio naoružavanje Albanaca na svetoj srpskoj zemlji. I evo kao šlagort celokupnog ludila je bombardovanje koje doživljavamo nadomak dvadeset i prvog veka. Vreme će pokazati ko je u stvari ova osoba i šta je njen cilj. Veliku ulogu u političkom životu naše zemlje vodi i predsednikova supruga gospodja prof. Mira Marković, tajanstvena ličnost koja na prvi pogled deluje veoma naivno ali u stvari ona je bolesni ideolog koja podiže snagu mužu u manipulisanju i torturi koju sprovodi nad sopstvenim narodom. Njih dvoje su patentirali način kako da godinama drže narod u pokornosti. Kada se pojavio 1989 godine narodu je ponudio priču o velikoj Srbiji koja bi objedinila sav srpski živalj. Albancima na Kosovu je oduzeo autonomiju koju su do tada imali, u stvari koju su dobili zaslugom maršala Tita. Ali to je druga priča oko je se neću zadržavati, jer ona otvara stare rane i pokazuje koliko greške prošlosti mogu da budu fatalne po sadašnjicu. Niko nije razmišljao o tome šta će biti za pedeset godina. Albancima je davana zemlja a Srbi su se iseljavali godinama u nemoći da nadvladaju Albansko stanovništvo, u kome je narastajući trend bio mržnja prema Srbima. Ali i za ovo je kriva naša vlast koja ni jednom merom nije to sprečila i svi pokušaji koje je preduzimala su izgleda bili paravan za indolentnost. Naš narod je godinama živeo sa susedima u stanju naoružanog mira. Vremenom su se tenzije sve više povećavale a jaz medju Srbima i Albancima produbljivao, kako sa aspekta politike tako i sa stanovišta kulturologije, ekonomije i vere. Tada je na scenu stupio Slobodan Milošević i umesto da smiruje situaciju on je dao obećanje Srbima sa Kosova da će im vratiti dostojanstvo i sva prava koja do tada nisu imali. Ovo je dovelo do raspaljivanja velikog oduševljenja i zapaljenosti medju Srbima na Kosovu. I tako je Milošević započeo svoju karijeru. Takodje je ovaj nacionalista, u pogrešnoj interpretaciji te reči, postupio i sa Srbima u Krajni. Raspaljivajući vatru i nagovarajući svesprski živalj na masovnu pobunu. A posle svi znamo šta se desilo sa istim tim nesrećnim ljudima, koje je ostavio na nemilost Franji Tudjmanu, koji je sproveo etničko čišćenje u suprotnom smeru i uspeo u onome što Miloševiću nije pošlo za rukom. Paradoksalno je to što on na ovaj potez Hrvatskih vlasti nije ni reagovao, ostavljajući srpsku manjinu prepuštenu samoj sebi, a nezaboravimo da ih je gurao u pobunu. Ovo je kratak rezime onoga što je sproveo Slobodan Milošević koji u stvari i nije veliki srpski patriota. Patriotizam je fraza koju on nameće narodu da bi branio i opravdao svoje ideale i interese. To se moglo zaključiti i u bombardovanju Jugoslavije, koje je sproveo NATO. Ovu nesreću našem narodu je isprovocirao Milošević svojom destruktivnom politikom prema svom narodu. Doveo je do bombardovanja iz prostog razloga da bi još više učvrstio svoju vlast, koja je postepeno počela da opada. Jer on je mogao samo nju da izgubi za razliku od nas koji smo gubili živote, porodice, budućnost. Demagog kao što je on, osetio je na koji će način profitirati i pažljivo isplaniranom akcijom svesno dopustio NATO alijansi da započne uništavanje naše zemlje. Trebalo bi da nam bude jasno da su to igre koje narodu nisu ni pojmljive i ne može se zamisliti koliko je aparat koji nam uništava zemlju iznutra govoreći nam stalno o patriotizmu i deskriminujući opoziciju. Dozvolili smo da nam jedan čovek uništi zemlju i unazadi nas u meri koju trenutno ne možemo sebi ni da nagovestimo. Shvatite da je napravio masovnu pogibiju srpske dece koja su ginula u Hrvatskoj, Bosni a danas ginu na Kosovu, neprestano govoreći kako je to moralna dužnost svakog gradjanina Jugoslavije. Ako zaista tako misli što se ne upitamo zašto njegova deca nisu na Kosovu sa ostalim nesrećnim sinovima čiji roditelji nisu na položajima, već obični radnici koji strepe godinama u nazad šta će biti u narednom danu. Shvatite da uvek ispašta narod a da vrhovnog komadanta zanima samo predsedničko mesto. Njegova ćerka Marija, drži radio-televiziju Košava, a sin najveću diskoteku u Požarevcu i ko zna šta još. A zapitajte se, šta imaju vaša deca? Ako ne želite sebi da priznate onda ću vam ja reći, bedu, siromaštvo, nevericu i stres. Zar vaša deca nisu zaslužila bolje? Zar su vaša deca osudjena da žive pod komunističkom čizmom na koju ste vi već navikli jer ste se u takvom sistemu i rodili i sazreli. Pomislite na omladinu koja treba da živi kao sva slobodna omladina ovog sveta. Zar je uzvišeniji cilj vašeg predsednika nego cilj vaše dece, koja nisu zaslužila da budu taoci jednog patološkog bolesnika. Ukoliko više volite vašeg predsednika od rodjene dece onda ubuduće glasajte za propalog oportunistu koji nam uništava državu i kada vas vaša deca odbace pognućete glavu i shvatiti da ste u stvari glavni krivci. Slobodan Milošević ne predstavlja Srbiju niti slobodu kako to njegovi sledbenici govore i ugradjuju u ljudsku podsvest. Milošević je ime naše zaslepljenosti, ime naseg kulturne stagnacije i zli duh srpskog naroda koga se moramo osloboditi. Shvatite da je Milošević najveće zlo koje je moglo da zadesi naš narod. Pronadjimo osobu, bila ona i crni djavo koji će poslati legitimni predsednik samo da se oslobodimo ovog boljševičkog režima. Shvatite da je svaka druga solucija bolja od ove, a i ako sumnjate barem probajte i nešto drugo, jer ne možete znati da li je to drugo isto kao i ovo ako ga niste isprobali. Napravite promenu i oslobodite se okova koji su vam okovali glavu i ograničili pogled na svet. Zar da vas neko drugi moli za vaše dobro? Većina ljudi u ovoj zemlji nije kriva što je zaslepljena i slepo prati svoga vodju, uništavajući ostatak stanovništva koji ne misli kao oni. Krivica za ovo su novine, televiziska propaganda, jednom rečju Slobodan Milošević i njegov aparat. Ljudi iz unutrašnjosti su toliko zaslepljeni da bi glavu dali za njega ali nisu oni krivi što 24h slušaju laži koje proizvodi S&Mtv (Sloba i Mira TV). Zapamtite da što više znate opasniji ste zato oni stvaraju narod koji će biti glup i znaće da viče Slobo slobodo, zapravo i ne znajući pravo značenje reči sloboda. Ako ne promenimo vlast živećemo kao i proteklih desetak godina, samo ekonomski mnogo siromašniji. Moramo shvatiti da je ovo sve veliki scenario čije smo žrtve mi sami. Izbrišite iz glave da je ceo svet protiv našeg naroda, već da je protiv politike koju reprezentuje Milošević. Srbija i Crna Gora bez komunizma moraju živeti u 21. veku kao članica Evropske unije. Zar da stojimo pored nje i da gledamo njega bogatstva i da mislimo kako smo mi nebeski narod i da stalno govorimo da nam je dovoljno ono što imamo. Ako je nekome stvarno dobro da ovako živi na pragu 21. veka, meni nije, mojim prijateljima, omladini i najmladjima koji nisu zaslužili da detinjstvo proživljavaju pod bombama u ruševinama posmatrajući svoje roditelje kako se muče u nastojanju da ih izvedu na pravi put. Ako zaista volimo Srbiju onda to trebamo i da pokažemo i da skinemo zli duh našeg naroda Slobodana Miloševića.

E tako je jedan mladi revoltirani dečak ispričao priču o predsedniku njegove države i celokupnom jadu koji je tih godina vladao, a bojim se da i u današnjici ima prisustva. Medjutim ključna razlika te epohe koju je dotični obeležio i ove današnje koja se tako nespretno razvija je upravo u činjenici da više nema u toj meri one represije koja se osećala svakodnevno i na svakom koraku. Nema više bojazni da kao običan gradjanin možete da nastradate iz razloga što iznosite svoje mišljenje koje je oprečno od onog koje pripada propagandi i vladajućoj eliti. Sada ću da se posvetim učenju, ali kada završim dolazim odje da nastavim svoje izlaganje o Cobi (slobi) i Baci (miri)...